|
Stadion. Mjesto puno emocija. Dok jedni tuguju, drugi se vesele. I tako već više od stotinu godina. Stadion je mjesto gdje se nađu i bogati i siromašni, i visoki i niski, i crni i bijeli, i mladi i stari… sve ih veže jedno, mnogim ljudima teško shvatljivo: ljubav prema svom klubu, svom gradu… Ja sam svake subote na stadionu. Ali ja nisam samo gledatelj. Ja ne sjedim na grijanom sjedalu, ne promatram utakmicu uz sok i čips. Ja sam navijač, onaj koji gleda utakmicu sa najlošijeg mjesta na stadionu. Jedan sam od onih koje će se prve proglasiti problemom u ovoj našoj državi. Jer, kada dođe do navijačke tučnjave, nisu više važni ostali problemi. Koga je tada briga za nezaposlenost, za branitelje na ulici, za pedofile u vrtićima, za pijane luđake na cestama? Nikoga, tada je stadion prva vijest. A baš taj stadion, meni je drugi dom. I mnogima je teško shvatiti koji je užitak pjevati i bodriti svoj klub po kiši i po snijegu. Mnogima je teško shvatiti zašto se na tribinama pale baklje, jer ih oni vide samo kao huliganizam. Ali jedna upaljena baklja mnogo je više. U njoj gore sve želje i sve nade ljudi koji se neće prestrašiti, već će časno braniti ime svog kluba, i ime grada koji im je sve podario.
U današnjem svijetu, gdje se sve vrti oko novca, teško se mogu razaznati vrijednosti koje u navijačkom svijetu još uvijek postoje. Vrijednosti koje su danas zaboravljene. Nešto kao čast, ponos, vjera. Onima koji nisu navijači teško je to opisati, ne može se riječima izraziti osjećaj kada pjevam sa tisućama ljudi od kojih mnoge ni ne poznajem, ali znam da srce svakoga od njih kuca kao moje. Neke su ljubavi vječne, besmrtne. Iako ih ne poznajem, znam da će me svaki od njih braniti, i znam da bih ja dao ruku u vatru za svakog od njih. Na tribini, svi smo jedno. Kasnije, kada pjesma utihne, a reflektori se ugase, početi će priče. I opet ćemo nekome zasmetati, opet ćemo biti državni neprijatelji. Uvijek isto, poput nekog beskrajnog dana, koji se stalno ponavlja. I svaki put budi se onaj plamičak vjere duboko u srcu, budi se nada da će doći pravda. Ali neće…Opet će pera novinara zaiskriti. Po nalogu nekoga gore, opet će riječi poput metaka pucati po nama. I možda oni to ni ne znaju, ali svaka ta riječ nekad boli više od pendreka. I dok svaka udara sve jače i jače, u meni se ponovo budi onaj prkos, i onaj ponos. Pa nakon svega, časno mogu reći: ponosan sam što sam navijač, jer to mi je u krvi…
|
<--
(8)
